ZNANI I NEZNANI PRIJATELJI U RATU: Sin mi je bio zarobljen kao pripadnik VRS, ali anonimni Hrvati su ga spasili.

Uncategorized

– Živjela sam sa suprugom i dva sina u Novskoj – kaže Zora Udovčić, izbeglica iz Novske, sada u Kozarskoj Dubici. – Na samom početku rata suprug i ja smo bili zaposleni, stariji sin je bio u Bileći na odsluženju vojnog roka, a mlađi sin je imao petnaest godina i išao je u srednju školu.
____ Novska se nalazila na teritoriji koja je podjelom SFRJ pripala Hrvatskoj. Suprug i ja smo, kao Srbi, osjećali sve veću nesigurnost, koja je kulminirala u oktobru 1991. godine, kada nam je u stan ušla komšinica, Hrvatica, i veoma zabrinuta, rekla:
– Morate hitno da napustite Novsku, jer su počeli Srbe da odvode u logor! Hapse ljude po stanovima!
Počela sam da pakujem neophodne stvari, kada me je komšinica uhvatila za ruku:
– Nemoj ništa da nosiš, jer hapse na ulici sve one za koje sumnjaju da hoće da pobjegnu. Bićete upadljivi sa torbama.

 

Zamolio bih vas da nas zapratite na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/

 

 

– Ako sve ostavim, ne znam šta ćemo. Nemamo ni novac za put – rekla sam.
____ Komšinica me je zagrlila, i dok me je plačući ljubila, osjetila sam u ruci smotuljak papira.
____Ne mogu više da vam pomognem. Neka vas sreća prati – rekla je na rastanku.
____Uspjeli smo neopaženo da izađemo iz grada i da stignemo u Baranju, gdje smo živjeli u jednom selu kao izbjeglice, do aprila 1992. godine.
____ Mlađi sin je svo to vrijeme proveo u Zenici, jer smo mislili da mu je kod tetke bolje, pošto nismo imali sredstava za život.
____ Kada je i nama, sa iskustvom koje smo već imali, postalo jasno da će se rat razbuktati i u Bosni, moj strah za mlađeg sina postao je neizdrživ.
____Materinski instinkt je bio jači od straha. Krenula sam sama u Zenicu po sina. Nekako sam, autostopom, stigla do Tuzle, iz koje nisam mogla dalje. Autobusi više nisu saobraćali prema Zenici, a taksisti su odbijali da voze. Očajna, sjela sam na trotoar i plakala. Prišao mi je nepoznat muškarac, srednjih godina, i upitao me je:
– Zašto plačete, gospođo? Uđite u kola, gospođo! Pokušaću da Vam pomognem.
____Sve vrijeme ponavljala sam da moram da stignem do sina. Neznanca nisam pitala ni kako se zove, ni gdje radi.
____U predvečerje smo stigli pred kuću u kojoj je živjela moja sestra. Kada su nas ugledali na vratima nastala je opšta radost. Sestra je rekla:
– Sjedite i ispričajte se, a ja ću da skuvam kafu.
____Pogledala sam upitno u neznanca koji mi je, vrteći glavom, odgovorio:
– Nemamo vremena, gospođo. Moramo da se vratimo prije mraka u Tuzlu. Uzmite samo sinovljeve stvari i krećemo!
____U kolima smo sin i ja, vozeći se kroz nepoznate šume, pričali jedno drugom sve ono što nismo stigli za gotovo godinu dana, koliko se nismo vidjeli.
____Samo povremeno sam postajala svjesna prisustva nepoznatog čovjeka, kada bih ugledala blagonaklon pogled, dok nas je ćuteći vozio. Nisam primjetila ni kada smo prošli kroz Tuzlu.
____Opijenu radošću zbog susreta sa sinom, trgao me je glas neznanca:
– Gospođo, ja ne mogu dalje. Iza ove krivine nalaze se srpske barikade. Do tamo ćete morati pešice, a ja ću da se vratim u Tuzlu.
____ Izlazeći iz kola i zahvaljujući mu se, pitala sam ga:
– Koliko sam Vam dužna?
– Ništa, gospođo. Vaša sreća i sreća Vašeg sina su za mene najveća nagrada.
____Dok sam, zagrlivši sina, odlazila prema srpskoj barikadi, okrenula sam se i vidjela auto koji je žurno odmicao ka gradu.
____Mnogo kasnije postala sam svjesna da je taj neznanac zastao ispred barikada zato što nije bio Srbin.
____U Baranji smo živjeli sve dok nismo dobili tragičnu vijest: naš stariji sin je, na ratištu u Kninu, poginuo.
____Nismo imali nikoga od rodbine u Srbiji a sina, čije smo tijelo dobili, trebalo je negdje sahraniti. Odlučili smo da ga sahranimo u Kozarskoj Dubici i da se nastanimo u njoj.
____Taj strašni rat je trajao toliko dugo da mi je sin, koji je u međuvremenu napunio osamnaest godina, mobilisan u Vojsku Republike Srpske. Vojevao je na terenu zapadne Bosne do septembra 1995. godine, kada su snage muslimansko-hrvatske vojske zauzele tu teritoriju.
____ Niko od njegovih saboraca, koji su se vratili, nije znao da mi kaže da li mi je sin, zarobljen ili je poginuo. Nikakav podatak o njemu nisu imali ni u komandi.
____Poslije dva mjeseca potpune neizvjesnosti, u kojima nisam saznala ni jednu riječ o sudbini svoga sina, jednog prijepodneva su me, u opštini u kojoj sam bila zaposlena, pozvali u kancelariju i rekli:
“Traži te, Zoro, neko iz Beča.”
____Nisam poznavala nikoga u Beču i u prvi mah sam pomislila da je u pitanju zabuna. Kada sam se javila na telefon, začula sam ženski glas:
– Jeste li vi Zora Udovčić?
– Jesam.
– Zovem iz Beča. Vi mene ne poznajete, ali ja za Vas imam poruku: sin Vam se nalazi u zarobljeništvu u logoru pored Mostara. Nije ranjen, dobro je i pozdravlja Vas.
____Ne znam koliko je prošlo vremena dok nisam uspjela da promucam:
– Izvinite, ali ja moram da Vas pitam: kako Vi, u Beču, to znate?
– Požurila sam da Vam saopštim vjesti o sinu, jer znam šta je neizvjesnost, a nisam stigla da Vam objasnim detalje: ovu vijest mi je preneo brat, koji živi u Mostaru, a sad radi u tom logoru. On je upoznao Vašeg sina koji mu je dao Vaš telefon na poslu i molio ga je da Vam javi da je živ. Moj brat nije mogao iz Mostara da uspostavi telefonski kontakt sa Dubicom, pa sam, eto, ja iz Beča, posrednik između vas. I, na kraju najvažnije: sin kaže da Vas voli i da ga čekate!
____I to dvoje neznanaca bili su Hrvati.
____Rat je završen i ja sam, sada relativno mirna, sačekala da mi sin stigne iz zarobljeništva.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.