Istra. Mjesto gdje nacionalizmu nema mjesta. Zašto? Evo zašto…

Uncategorized

“U BIH, SRBIJI I U HRVATSKOJ SE NACIONALIZAM DOŽIVLJAVA KAO IZRAZITO NEGATIVNA OSOBINA, S KOLIKO NACIONALIZMA I KAKVOG SE NE PREĐE GRANICA UKUSA, POGOTOVO U BIH?”
Ivo Banac: Nacionalizam nije osobina, ni loš ukus, nego ideologija. Štoviše, to je najmoćnija moderna ideologija – jača od liberalizma, socijalizma, konzervatizma, komunizma, fašizma, fundamentalizma. Nacionalizam je u našim krajevima, ali općenito u svijetu, glavni obrazac modernosti. Biti moderan znači biti nacionalist, znači razbijati tradicionalne i domoderne tvorbe poput BiH, znači unositi tek integriranu naciju u svaki kut našeg života – od izbora životne družice do načina kako se molite. To je duh naše modernosti već gotovo stoljeće i pol, ponegdje duže, ponegdje znatno kraće. Ipak, ima naznaka da su sve moderne ideologije u krizi. Držim da je to dobro, jer borba protiv ideološkog načina mišljenja jamstvo je pronalaženja ljudskog prostora u božjem svijetu. Nacije postoje i postojat će. Imaju svoje interese i težnje. Ali, postoji nešto iznad i poslije svega toga. Tomu se moramo okrenuti da bismo bili slobodni. Da bismo ispunili svoje ljudsko poslanje.”

 

Zamolio bih vas da nas zapratite na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/

Ovaj osvrt na ideologije i nacionalizam u Istri otpočeo sam citatom odgovora Ive Banca u kojemu je istaknuo nacionalizam kao najmoćniju ideologiju, jaču od liberalizma, socijalizma, konzervatizma, komunizma, fašizma, fundamentalizma. Ne ulazeći u ostale njegove tvrdnje, držim da je točna njegova teza o premoći nacionalizma nad drugim ideologijama, kako općenito tako i posebno na području Istre. Ali, nije uvijek tako. Ponekad iznimke potvrđuju pravilo.

Fašizam, komunizam i nacionalizam su tri ideologije zla, ali nisu jednake snage i važnosti i s povijesnog gledišta, kad se isprepletu kako se to zbilo u Istri, daju veoma zanimljive rezultate. Zanimljivo je pitanje je li na ovim našim prostorima bio jači nacionalzam ili komunizam. Moj je odgovor da je bilo različito s obzirom na razlike između pojedinih područja u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Kad tvrdim da je nacionalizam zlo, to treba shvatiti uvjetno. Naime, nacionalizam nije samo po sebi zlo. Ako ima demokratska obilježja tada je to zdrava, pozitivna ideologija. Međutim kad se upregne s nekim totalitarnim režimima može postati stravično zlo i tada se govori o šovinzmu.

Ne treba puno dokazivati tezu da su jugoslavenski komunisti, a među njima hrvatski bili zadojeni ne samo komunističkom ideologijom nego i boljševizmom, sovjetizmom, SSSR-om kao prvom zemljom socijalizma i da je prvi cilj dizanja ustanka 1941. protiv okupacjskih snaga i NDH bio obrana komunističkog poretka u državi koja im je bila ideal. Jugoslavenskim a napose hrvatskim komunizmom je dominrao socijalistički internacionalizam. Nacionalizam je počeo u jugoslavenskih, pa i hrvatskih (i drugih republičkih) komunista prevladavati tijekom vremena kad su postali svjesni vlastitih interesa kao nositelja totalitarne vlasti na određenim područjima. To daje objašnjenje za razlaz među sovjetskih i jugoslavenskih komunista. Komunisti u drugim istočno-europskim državama nisu uspjeli razviti svoj nacinonalizam što se može objasniti činjenicom da je u te zemlje komunizam uvezen na tenkovima, za razliku od jugoslavenskog komunizma koji je ipak u osnovi bio samonikli. Upravo ta samoniklost komunizma u nas objašnjava pojavu zbog čega su jugokomunisti bili veći pape od pape rezultat čega je enormni broj žrtava u procesu osvajanja vlasti za komuniste. Jugoslavenska je revolucija bila ponovljena oktobarske revolucija u malom sa svim okrutnostima koje su je pratile.

Rekao bih da je izrasli jugoslavenski komunistički nacionalizam bio razlog razlaza s SSSR-o i njegovim satelitima, a prevladavanje republičkog komunističkog nacionalizma objašnjava raspad Jugoslavije na njezine sastavne dijelove. Već 1971. u tzv. Maspoku pokazala se snaga komunističkog nacionalizma. Znamo da je nakon Karađorđeva sve zaustavljeno, ali je taj nacionalizam ugrađen u Ustav SFRJ iz 1974. g. Puklo je u vrijeme pada berlinskog zida i kad se komunizam kao sustav koji se nije temeljio na društvenoj uspješnosti nego na sili – raspao kao što se raspada lešina.

Kako je bilo u Istri? Veoma specifično s obzirom na specifične okolnosti koje su vladale na poluotoku.

Ne ću na dugo i na široko obrazlagati kako se to događalo jer bi to zahtijevalo posebnu studiju. Nisam pozvan, niti spreman baviti se tim pitanjima detaljnije i opširnije. Tek ću naznačiti neke polazne i završne pozicije u Istri i neke eklatantne događaje koji će baciti pravo svjetlo na odnos fašizma i komunizma i napose na odnos komunizma i nacionalizma.

Stanovništvo Istre 1. prosinca 1910.

“Krajem 1910. (31. prosinca) u Austro-Ugarskoj je učinjen posljednji popis stanovništva. Tada je A-U imala 51.356.465 stanovnika. Tim je popisom utvrđena i narodnosna struktura stanovništva na osnovi govornog jezika (a dijelom i na osnovi njegove vjerske pripadnosti)”.

Po tom je popisu bilo u Cislajtaniji (austrijski dio Monarhije) bilo 677.774 Hrvata, u Translajtaniji (ugarski dio Monarhije) 1,833.162 stanovnika i u B i H 390.009 stanovnika ili ukupno je bilo Hrvata u A – U monarhiji 2.900.945 stanovnika.

“U Istri, kao dijelu Cislajtanije, bilo je tada (31. prosinca 19190. ) 404.309 stanovnika, od toga 168.184 Hrvata (41,58 %), 55.365 Slovenaca (13,69 %), 147.418 Talijana (36,46 %). Od ostalih tadašnjih stanovnika Istre, 12.735 bili su Nijemci i 20.609 pripadnici drugih narodnosti.” (Izvor: Nevio Šetić “Staleška društva i časopisi hrvatskog učiteljstva u Istri 1891. – 1914. “

U tim je podatcima vjerojatno sadržano i stanovništvo s područja koje je teritorij današnje Slovenije i dijelom teritorij koji je poslije rata pripao Italiji.

Po drugim izvorima, sredinom 19. stoljeća u Istri je bilo 55 % Hrvata, 35 % Talijana i 9 % Slovenaca, te 1 % drugih narodnosti.

A ovo su pak rezultati popisa stanovništva u Istarskoj županiji od 2001.godine.

tablica

Za usporedbu su najzanimljiviji podatci o udjelu Hrvata i Talijana u Istri početkom 20. stoljeća i nakon Drugog svjetskog rata. Hrvati su s oko 55 % porasli na 72 %, a Talijani su pak s oko 35 % pali na oko 4 %. Talijani su nešto povećali svoj udjel u stanovništvu Istre do konca stoljeća.

Vidimo da je Istra kao teritorij na granici doživjela strahovite mijene stanovništva. Nakon što je 1918. g. Italija proširila svoju vlast (prvi put u povijesti) na Istru, i nakon što je u Italiji uspostavljen fašizam, iz Istre je protjerano na tisuće i tisuće Hrvata. Čini mi se da se spominje brojka od preko 35.000 Hrvata koji su što protjerani što samovoljno emigrirali iz Istre. Istovremeno je u Istri naseljeno na desetine tisuća Talijana, dobrim dijelom iz južne Italije. I tada je uslijedio rat i kapitulacija Italije, pa je neko vrijeme u Istri bilo bezvlašće. Nije bilo ni talijanske vlasti, niti neke dobro organizirane partizanske pod vodstvom komunista, a niti okupacijske vlasti. Tada su se zbile najbrojnije “fojbe”.

(hkv.hr)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.