Bili su kolege pa neprijatelji, a sada ponovno žive zajedno u rodnom Maglaju! Bivši ratni zapovjednici poručuju: ”Tko planira novi rat, na nas neka ne računa!”

Uncategorized

Rizo, Marko i Boro trojica su starih kolega koji su u ratu bili na tri različite strane. Jedva su izvukli živu glavu, a danas opet zajedno piju, jedu, ismiju se. Zveckanje oružja za njih je, kažu, prošlo svršeno vrijeme. One koji pozivaju na nove podjele i sukobe, upozoravaju: na nas više ne računajte.

“Čisto sumnjam da je i jedan koji je prošao kroz rat više ona osoba što je nekada bio. Ja to priznajem”, kaže Rizo Salkić.

“Kakvo god bilo uređenje Bosne i Hercegovine, mi smo jedni s drugima ili jedni pored drugih. Mi moramo živjeti tu zajedno jer mi smo živjeli stoljećima. Mislim, nemam ja kuda”, jasan je Marko Zelić.

“Nećemo dozvoliti da naša djeca prođu što smo mi prošli”, zaključuje Boro Jevtić. Prije rata bili su prijatelji, a u ratu zapovjednici postrojbi na suprotnim stranama – Armije Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske.

“Prvo smo se ja i Rizo potukli protiv Bore i tako smo jedno godinu dana mi se tukli protiv Bore. Onda je došlo, takve su okolnosti bile, da smo ja i Boro bili protiv Rize. I to je trajalo isto nekih sedam mjeseci. I opet smo poslije se ja i Rizo pomirili i mi smo išli protiv Bore. Jednom je Boro rekao – da nije bilo Daytona, vjerojatno bi i on i Rizo išli protiv mene. Ali, eto, nije bilo vremena”, kaže Marko.

Svi su se borili za Maglaj
I svi su se borili za isti grad – Maglaj. Mjesto je to gdje su se sve karte izmiješale tako da je svatko sa svakim i protiv svakoga ratovao.

“Ne može se sad dobro vidjeti zbog magle vrhove planine. Gore im je bila artiljerija, na jednoj strani vojska RS-a, a desno je bio HVO”, pokazuje Rizo. Grad u kotlini, opkoljen sa svih strana. Nije bilo dana da na grad nije palo barem 3000 granata. I tako tri godine. Treći je to najrazrušeniji grad nakon rata u Bosni i Hercegovini.

Rizo ističe jednu stvar: “U Zenici i u Tešnju su znali da si Maglajlija. Znate kako su znali? Kad netko zalupi vrata automobila, svaki Maglajlija se strese, misli da je granata. Eno ga, onaj je iz Maglaja. Tako su kod nas ljudi živjeli. Non stop pod stresom, pod strahom.”

“U tom trenutku devedesetih godina, mi smo bili prinuđeni, uzmi pušku, brani se. I to je tako bilo”, kaže Marko. Iako su ratovali jedan protiv drugoga, po završetku rata, obradovala ih je spoznaja da su sva trojica živi i zdravi.

“Normalno, kad vidiš da je živ: ‘Gdje si? Što ima? Dobro je.’ Itako je to počelo. Normalno, susreti iz dana u dan da popijemo piće. I tako to pođe, Ono staro naše kako je i počelo”, prisjeća se Rizo.

“Nismo nas trojica barem ne mrzimo se i kad smo se sreli poslije rata drago ti je da vidiš da je čovjek živ”, kaže Boro.

“Ja jednostavno nisam imao nikakvu tu u sebi prepreku da ne bih nekome prišao, da ne bih pitao. Jednostavno, da budem iskren, bilo mi je drago kad sretnem bilo koga ostalog. Međutim, kad vidiš da je, i pokušao sam razumjeti uistinu da je s druge strane isto, da je bio u istoj situaciji kao ja”, objašnjava Marko.

Život i prijateljstvo prije i nakon rata
Prije rata, svi su radili u tvornici papira u Maglaju, najvećoj u bivšoj Jugoslaviji, koja je zapošljavala oko 6000 ljudi.

“U toj sam tvornici prije rata radio ja, radila mi je supruga. U to vrijeme naravno da sam se uklapao u jednu prosječnu radničku obitelj. Dakle, živjelo se solidno. U to vrijeme, imali smo dovoljno, nismo imali previše. Ali nisu bile takve razlike tako da smo manje to osjećali. Međutim, bili smo zadovoljniji u srcu, više je bilo druženja”, prisjeća se Marko.

Rizo dodaje: “Dobiješ plaću, odeš s obitelji na more. Živiš dolje 15 dana. Imao si odmaralište, imao si sve.”

Boro, koji je nakon rata izbjegao u Doboj, ipak se 2002. vratio u svoje rodno selo Bočinje u okolici Maglaja: “Boro Jevtić je izbjeglica, nije Boro Jevtić Srbin iz Bočinja. On se vodi kao izbjeglica, a znate kako se tretiraju izbjeglice i zato sam se ja najviše odlučio vratiti na svoje. Zašto da gradim kuću 10 kilometara od Doboja kad imam kuću 10 kilometara od Maglaja.”

Sa susjedima se, kaže, dobro slaže: “Ja sam predsjednik mjesne zajednice, imam zamjenika. Jedan od njih je zamjenik Enes, imamo korektnu suradnju i neke projekte radimo zajedno. Oni žive svoj život, mi svoj i nemamo nikakvih problema. Djeca zajedno idu u školu, napravili smo novu školu poslije poplava.”

Slučajni susreti u gradu obnovili su staro prijateljstvo. I tako su ova tri ratna neprijatelja ponovno postali prijatelji.

“Ovo nema nikakve glume, to je tako i doviđenja. To je nešto od srca, ne može se to. To je stvar od srca i odgoja iz kuće”, kaže Rizo. Jesu li zamjerali jedan drugom što su u ratu bili na suprotnim stranama? Pitanja koja i gotovo 30 godina kasnije slušaju svako malo.

“I on je morao, i ovaj je morao, i ja sam morao”, kaže Rizo, a Marko dodaje: “Ma bilo je situacija različitih. Netko jest, netko je bio ljut, netko nije. Ali, Bože moj, što, moramo se okrenuti budućnosti. Mi prošlost ne možemo zaboraviti, a pokušat ćemo je nadići kroz ovakva druženja”.

Prijateljstvo koje bi trebalo biti primjer
Njihova druženja snimio je njihov sugrađanin Alen Ćosić i napravio dokumentarni film “Maglaj – rat i mir”. Prijateljstvo Bore, Rize i Marka, trebalo bi, kaže, biti primjer suživota svima u Bosni i Hercegovini.

“Mislim da je primjer njihov, otvorenog razgovora jedan s drugim, put prema empatiji i razumijevanju prije svega, a također i jedno izuzetno sredstvo nadilaženja predrasuda, nesuglasica i predrasuda koje svih ovih godina postoje u Bosni i Hercegovini”, rekao je.

U Maglaju su nakon prikazivanja filma postali gradske zvijezde. Prilaze im i čestitaju ljudi koji su rat proveli na različitim stranama. Ljudi im čestitaju na ulici, rukuju se s njima.

Njihova misija je jasna – rat je zlo koje se nikada ne treba ponoviti. I nikada nikome nije donijelo ništa dobroga. Osim političarima, upozorava Boro: “Nekom rat, nekom brat, kako stari narod kaže, ali ja se nadam da više nikad rata neće biti na ovim prostorima barem da naša djeca neće doživjeti takvo zlo.”

“Prošlost, završilo se, nećemo sad čitav dan, čitavo vrijeme gledati jedni na druge kao neprijatelje. Hajdemo sjesti, hajdemo graditi budućnost, hajdemo probati naći nešto zajednički kroz život što će nas spajati”, kaže Marko.

“Od ljudi koji su imalo bili imućni u bivšoj Jugoslaviji, postali su bijeda. Šljam i drobež su pokrali i postali su gospoda. Sad ti je, kako bi ti rekao, diplomu možeš uzeti kako hoćeš, obezvrijeđeno je zvanje, obezvrijeđeno je znanje. Takvi su nam ljudi na vlasti, i njima je rat dobro došao, iskoristili su to. Ovom drugom – nikome”, kaže Rizo.

“Možda najveća kriza od Daytona”
Neprestana kalkuliranja oko novih sukoba, napetosti koje najčešće dolaze od političke elite, osobito ih smetaju. Čini li se njima današnja Bosna i Hercegovina kao bure baruta koje bi svaki čas moglo eksplodirati i dovesti do rata?

“Nažalost, stanje u Bosni i Hercegovini sada jest turbulentno. Možda je što se tiče, u pravnom smislu, u ustavnom smislu, možda najveća kriza od Daytona. Međutim, mi koji ovdje živimo, ja ne vidim tu ratnu opasnost”, kaže Marko.

“Bosna je svake svije godine bure baruta zato što svake dvije godine imamo izbore parlamentarne, imamo općinske i onda uvijek je bure baruta. Oni znači ne prezaju ni od čega samo da dobiju glasove, a običan narod sasvim obično živi. Bez ikakvih problema sa susjedima, s komšijama, a to kad gledate na vijestima to faktički samo što nije zapucalo”, objašnjava Boro.

“U nas je samo priča: što je rekao Dodik ovome, što je onaj rekao onome, tko kome smrdi, tko kome ovako, tko kome onako. I narod se hvata na to normalno. I dolazi do ovoga što nam se događa”, napominje Rizo.

Što bi napravili da opet dođe do rata?
Iako su u ratu izgubili članove svojih obitelji i prijatelje, Boro, Rizo i Marko, kojima je rat uzeo njihove najbolje godine, svojim primjerom pokazuju da su prijateljstvo i suživot nakon rata mogući.

 

Rizo kaže da je kod sve trojice bilo stradalih u obitelji, onoj najbližoj, ali: “Nije njega ubio ni Boro ni Marko. Nije ga ubio ni neki tamo Srbin, ni Hrvat nego ga je ubila politika. I naša nesvijest naroda što smo sebi dozvolili takvu stvar da se uvučemo u ovaj belaj”.

“Kroz ta iskustva ukazuju na to da se te greške iz prošlosti više ne ponove. A ideja i želja im je jednostavna, a to je da živimo u miru i da ne treba nitko od nas da ponovo brine za svoju djecu”, kaže Ćosić. Ako bi kojim slučajem ponovno došlo do rata, na njih kažu, neka – ne računaju.

“Savjetovao sam dosta: ako vidite da se nešto sprema idite bilo kud samo nemojte ratovati. I ne vjerujem da bih išao. Sad nešto je druga situacija. Znači mediji su dostupni i može se na vrijeme procijenit situacija nego ’91. godine”, kaže Boro.

“Mene što se osobno tiče, ne pada mi na pamet, jer tko će ratovati? Opet bi ratovali dakle što? Ratovati protiv Srba, Hrvata, Bošnjaka. Meni ne pada na pamet. Ne razmišljam. Ali, ne daj, Bože, kad bi došlo do toga, ja bih samo gledao kuda bih mogao pobjeći”, rekao je Marko

Pobjeglo je tijekom rata, a u poratnom vremenu na desetke tisuća njihovih zemljaka. Zveckanje oružja je, kažu, za njih prošlo svršeno vrijeme. Naučili su na pogreškama vlastitim, ali i onih kojima su tada vjerovali.

Na kraju – i Rizo i Boro i Marko opet žive zajedno u gradu i zemlji koja je već toliko puta dijeljena, podijeljena i razorena da jedino što njima sada preostaje da i ostale upute na ono što sami već znaju: mir je predragocjen, a dobar čovjek je dobar čovjek. Kako god da se zvao, prezivao i kojem god bogu se molio.

Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/bili-su-kolege-pa-neprijatelji-a-sada-ponovno-zive-zajedno-u-rodnom-maglaju-boro-marko-i-rizo-porucuju-tko-planira-novi-rat-na-nas-neka-ne-racuna—691133.html?fbclid=IwAR1tmzSnBDhix_mJ47fRGmgyFgZGx729bsSV0XSqjT__0MbIgIfhNvDysPQ

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.