SEKA ALEKSIĆ: “Otac mi je Srbin, majka muslimanka, u mojoj familiji ima i Hrvata, poštujem sve.”

Uncategorized

PJEVAČICA SEKA ALEKSIĆ JE SVOJU KARIJERU ZAPOČELA 2001. GODINE KADA JE SNIMILA PRVI ALBUM. DODUŠE I PRIJE TOGA SE BAVILA PJEVANJEM, ALI JE OVO, RECIMO ZVANIČAN POČETAK.
Rođena je 1981. godine u Zvorniku i rijetko ko zna da folk zvijezda svoje djetinjstvo pamti kao tužnu etapu iz koje je izvukla pouku da šta god se dešava, uvijek treba ići dalje uzdignute glave.

 

– Bila sam mezimče u cijeloj porodici, ali me nisu razmazili. A znala sam da budem i svojeglava i da napravim poneki nestašluk. Sjećam se da sam jednom prilikom bez pitanja uzela novac iz kuće da bih najboljoj drugarici kupila patike za časove fizičkog vaspitanja, jer ih ona nije imala – opisuje Seka, čiji su se roditelji razveli kada je imala sedam godina. Kasnije su je veoma pogađali napisi iz pojedinih bosanskih novina da je, nakon razvoda roditelja, promijenila ime u Zuhra.

– Naravno da nisam promijenila ime i ne bi mi to nikada palo na pamet. Otac mi je Srbin, majka muslimanka, u mojoj familiji ima i Hrvata. Odmalena sam učena da poštujem sve ljude ne po vjeroispovijesti nego po tome koliko je ko dobar čovjek – izjavila je svojevremeno pjevačica, koju svi u porodici zovu Ceca.

Idila toplog porodičnog gnijezda u zvorničkom naselju Srpska varoš nije dugo potrajala, jer se Sekin otac odao alkoholu. Njegova brižna i pažljiva strana ličnosti nestajala bi čim bi popio koju čašicu više. Zbog preke naravi, skandala i svađa, pjevačicina majka Ibrahima odlučila je da svoju djecu i sebe zaštiti razvodom od supruga, piše Kurir.

I taman kada se situacija u kući smirila i kada više nije bilo trzavica od strane glave porodice, pjevačicu je omeo rat.

– Ratni vihor je nosio sve pred sobom. Napustili smo grad i ostavili sve. Nestale su uspomene, one opipljive stvari koje nemaju neku materijalnu vrijednost, ali nas sjećaju na djetinjstvo. Nismo znali gdje su naši prijatelji, a onda su počele da stižu tužne vijesti o ljudima koje sam poznavala, a koji su izgubili život. Moju kuću i dvorište zamijenio je naš prinudni smještaj. Živjeli smo u trošnoj sobi koju smo dobili na korišćenje od seoske osnovne škole, a spavali smo na strunjačama. Bili smo veoma siromašni i maltene nismo imali šta da jedemo. Da nam nisu poklonili šporet, vjerovatno bismo umrli od gladi. Kupala sam se u koritu, jer nismo imali kupatilo, ali ni to, pa i ništa drugo mi nije smetalo da budem najnapredanije dijete u razredu, kako je govorio moj učitelj Irfan Nezvatović – zapisivala je svoja sjećanja Seka na svom blogu, koja je kao djevojčica počela da peva u školskom horu, išla na brojna takmičenja i osvajala nagrade.

– Razred je išao na more, a ja nisam. Majku je boljelo što to nije mogla da mi priušti. Ali ja shvatam i ne stidim se što nisam imala. Jer mi je mama dala mnogo toga, prije svega, od nje sam naslijedila tačnost, da sve uradim na vrijeme, kao i iskrenost, pedantnost. Učila me je i da kuvam. Tek sam prešla osmu godinu kada sam napravila prvi hljeb. Bio je tvrd kao kamen, ali smo sve troje jeli kao da je najmekaniji, najljepši na svijetu. Prošli smo šta smo prošli, pobjegli od rata s torbom stvari, ali majka nas je oboje odgajila kako dolikuje djetetu. Jeli smo pasulj i hljeb i ništa nam nije falilo, ali bilo je dana, sjećam se, kada smo sve troje ležali i plakali zajedno. Gledam je danas, ona ima sve, ali želim, tako jako želim da joj nadoknadim muku koju je prošla tokom života, ali znam, ne mogu izbrisati sjećanja – sigurna je Seka, kojoj ni vrijeme ne može da izbriše neke tužne slike.

– Bilo je teško da me tako prihvate ostala djeca koja su već tri godine zajedno išla u školu. Koliko god su djeca pitoma, nježna i iskrena bića, znaju da budu i surova. Govorila sam ijekavski, što je njima bilo smiješno. Nisam imala novca za užinu, nosila sam je od kuće. Nisam išla na ekskurzije, niti kao neki moji vršnjaci žiletom sjekla patike da bih dobila nove koje su tada bile u trendu. Ja sam imala jednu sliku. Crnobijelu sliku moje majke koja me drži u naručju. A moja majka je radila dva posla. Mučila se i trudila da ne budemo gladni, da nam nekako ublaži sve. Uveče, kada legnem, ja bih sanjala budna. Maštala bih kako imam svoju kuću, dvorište kroz koje trčkara psić i laje. Maštala sam da će realnost koju živimo jednog dana biti samo ružan san. Tako sam željela da sve to što se desilo prođe, a znala sam da će proći ako ne odustanem od onog što želim i da treba da se borim. Znate, život je takav, kao mirno more, a onda veliki talasi sruše sve u jednom momentu, a pred vama je vrijeme da sve ponovo izgradite – opisala je pjevačica koja danas uživa sa svojim suprugom i sinom srećna i zadovoljna.

(srpskainfo.com, kurir.rs)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.