ISPOVIJEST BOŠNJAKA: “1992. god. smo iz Bijeljine izbjegli u Njemačku. Kuću nam je čuvao Srbin. Kada smo se nakon 10 godina vratili…”

Uncategorized

 

 

Moja priča treba da bude poruka da ljudi su ljudi, bez obzira na stanje u kojem se nalaze. Tome svjedoči i moja priča. 1992. godine Bijeljinu je zahvatio rat. Tu više komšija komšiji nije vjerovao, ni sa jedne, ni druge a rekao bih i treće strane, uz čast rijetkih izuzetaka.

Da ne dužim, moj put i put moje porodice nije nimalo bio sjajan. Bio je trnovit a to trnje sam itekako osjetio. Bio sam dijete. Bijeljinu iz tog vremena pamtim samo kao kroz maglu. Babo mi je cijeli život živio u Bijeljini. Tu je stekao prijatelje, oženio se, dobio mene i tu je bijeljinska bajka stala na neko vrijeme.

Obzirom da je oružani sukob sve više bijesnio, nije se više imalo šta čekati. Moji roditelji su odolijevali koliko su mogli, vjerovali su isprva da sukob neće prerasti u ozbiljnije razmjere, ali iz dana u dan je bilo sve gore i teže i sve su manje bili u pravu. Nismo više čekali. Pokupili smo se i uspjeli pobjeći za Njemačku, gdje smo dobili status izbjeglice. Rat je bio i prošao. Odlučili smo da se vratimo početkom 2000-ih. Došli smo pred našu kuću a ispred dvorište uređeno, kuća okrečena, sve sređeno tip top. Pokucali smo, izlazi čovjek koji je nama nepoznat. Otac se predstavi kaže ko smo i šta smo. Nama je se takođe predstavio gospodin, srpske je nacionalnosti, koji je zapravo bio izbjeglica iz Tuzle, doselio se u našu kuću s porodicom. Tu se smjestio jer su mu neki ljudi tako rekli i naveli ga u našu kuću. Ništa mu nismo dodatno govorili, čovjek je odmah rekao “jasno mi je, vratili ste se svojoj kući, sve što vas molim je da mi date vremena da se iselim, da nađem stan”. Pošto je otac s njim svo vrijeme pričao, on se samo nasmijao i rekao mu je da nema potrebe da žuri, nego ćemo mi da se smjestimo negdje dok on ne realizuje iseljaj. Mislili smo da ćemo imati problema, da ćemo voditi pravnu, dugogodišnju bitku, ali čovjek je bio krajnje razuman i korektan prema nama.

Kuća nam je bila i ostala u fantastičnom stanju, čak je bila sređenija nego što smo je ostavili. Zahvalni smo tom čovjeku što je em nam čuvao kuću u toku cijelog rata, em je bez ikakvog pogovora pristao da nam je vrati, bez i najmanjeg ustručavanja.

Želim da napomenem da smo danas s tom porodicom veliki prijatelji. Često se posjećujemo, idemo na sijelo jedni drugima i iz sveg zla koje nas je zadesilo u ratnoj Bijeljini, izrodilo se čak i nešto dobro, jedno veliko, zdravo prijateljstvo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)