PISAC ANTE TOMIĆ O IZBORNOM ZAKONU BIH: “Ako su Hrvati u BiH ugroženi jer ne mogu ugurati Čovića u Predsjedništvo, neka svi lijepo dosele u Hrvatsku”

Uncategorized

“Pa, recite što bi Bosanci i Hercegovci mogli izgubiti? Ne bi zaista imali veće štete od one koje su već otrpjeli da idući put, umjesto Izetbegovića, Čovića, ili Dodika, glasaju za nekog Sejdića, ili Fincija”.

Piše: Ante Tomić

Kako se samo Zoran Milanović dosjetio nečega takvog, uvjetovati primanje Švedske i Finske u NATO promjenom Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini? Mogao je jednako tako prestati nositi prugaste kravate dok se ne izbaci klinčić iz pašticade.

Velika je to zagonetka za neurošku znanost. Ni najveći autoriteti za mozak ne bi znali objasniti kako je hrvatski predsjednik uspio spojiti Švedsku, Finsku i NATO sa Izbornim zakonom u BiH. Da nije možda udario glavom u štok.

Netko je kazao da je to ideja zastupnika Nine Raspudića. Oh, onda dobro, odmahnuli smo. Od Raspudića se očekuje nešto tako blesavo.

Iako valja priznati da Izborni zakon u BiH zbilja ima ozbiljnu grešku i treba ga mijenjati. Još u prosincu 2009. to je pravomoćno utvrđeno u slučaju Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine. O tom se u nas ne zna mnogo. Rom Dervo Sejdić i Židov Jakob Finci tužili su državu da se ne mogu kandidirati ni u Doim naroda, ni u Predsjedništvo jer u ova dva tijela vlasti ulaze isključivo pripadnici iz tri konstitutivna naroda, dakle, Srbin, Hrvat i Bošnjak.

Nacionalne manjine, po Ustavu, mogu lijepo odjebati. Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu trebalo je, nagađamo, između tri i pet sekundi da presude u korist tužitelja, izvan svake razumne sumnje zaključi kako bosanskohercegovački Izborni zakon krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

FINCI-SEJDIĆ, ŠVEDI-FINCI

Za tako nešto i ne treba bogzna kakvo obrazovanje, iskustvo i sudački ugled. I bistriji bi se srednješkolci koji slušaju predmet Politika i gospodarstvo namrštili da čuju kako je nekim građanima, negdje u Evropi uskraćeno da sudjeluju u vlasti.

„Ali, profesore“, upozorili bi s mjesta podižući dva prsta, „to je suprotno svačijem pravu da bira i bude biran“. I učiteljica bi se na to zadovoljno nasmiješila i u imenik im upisala peticu. Pravo da birate i budete birani jedno je od temeljnih načela suvremene države. To je civilizacijski minimum. Napraviti državu u kojoj nije svatkome dano da bira i bude biran, po prilici je kao napraviti kuću bez struje i tekuće vode. Ili, da se našalimo, kao da se uputite u svadbu bez one stvari.

Prošlo je, međutim više od dvanaest godina od slučaja Sejdića i Fincija i nijedan bosanskohercegovački Srbin, Hrvat, ili Bošnjak nije ni na trenutak pomislio da popravi izborni zakon. Pa ni Zoranu Milnaoviću ni njegovom šaptaču Ninu Raspudiću nije došla zamisao da uvjetuju prijem Švedske i Finske u NATO izvršenjem jedne davne odluke Evropskog suda za ljudska prava, da bi BiH napokon počela nalikovati nekakvoj uljuđenoj, suvremenoj državi.

Ne, oni su se dosjetili bizarne ucjene koja je slatko nasmijala i Fince i Šveđane samo da bi betonirali postojeći model, poznato bosanskohercegovačko sranje o konstitutivnosti tri naroda. U stvari, jedino što prredstavnike hrvatske vlasti, i predsjednika i premijera i naše ministre i zastupnike u ovoj stvari živcira je da Dragan Čović nije član bosanskohercegovačkog Predsjedništva.

Opazili ste možda, nitko od njih nije imao baš nikakvih prigovora, sve im je u Izbornom zakonu susjedne države perfektno pasalo dok se u studenome dvije hiljade osamnaeste u Predsjedništvo nije domišljatim marifetlucima ugurao Željko Komšić.

Sve otada slušamo svakodnevnu nesnosnu zbornu kuknjavu, u očaju se pada na koljena, čupaju kose, kidaju košulje, noktima se grebe do krvi. Milanović i Plenković nariču kao Hekube, „Ah, Dragane, Dragane!“, kao da je Čović nekakav državnički genij u klasi Konrada Adenauera ili Winstona Churchilla, a ne još jedan hadezeovski guzonja čije je jedino postignuće da je u posljednjih godina na zagonetan način višestruko umnožio osobni imetak.

Što se nas tiče taj Čović, ili da ne bi pomislio kako nešto osobno protiv njega imamo, ili bilo koji drugi bosanskohercegovački moćnik, bez razlike koje je vjere i nacije? Životno nam se važnim ovdje prikazuje nešto što je ništavno, bezvrijedno, čak sramotno i štetno. Eto, naprimjer, konstitutivnost naroda. Šta je to konkretno? Kakva je to povlastica za običan srpski, hrvatski i bošnjački svijet, mimo Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika, i njihovih trazbojnika?

Šta nepregledna gomila obespravljene, pauperizrane raje, pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih bijednika koji se tegobno vuku tržnicama tiskajući u znojnim dlanovima sedmanaest konvertibilnih maraka što su im ostale do kraja mjeseca, imaju od toga? Takozvana konstitutivnost je samo opasna deluzija. Podvala da bi se nacionalističke elite održale na vlasti, da bi praktično nesmjenjive sve besramnije pljačkali šupke koji su glasali za njih.

KAKVA KORIST OD IZBORNOG ZAKONA?

Više je od četvrt stoljeća prošlo a da baš nigdje, ni u Federaciji ni u Republici Srpskoj nijednom nije utvrđeno da taj izborni model stvarno funkcionira, da su građani imali vidljive koristi od glasanja za svoje, da su se Hrvati usrećili Hrvatom, Bošnjaci spasili Bošnjakom.

Dapače, stanje je sve samo gore, sve beznadnije i crnje i nije vam jasno zašto se i dalje inzistira na nečemu tako duboko pogrešnom, nakaznom?

Zašto se, za promjenu, jednom ne bi napustio postojeći izborni model u kojem je mjesto u vlasti zajamčeno za predstavnike konsitutivnih naroda i makar za šegu i zajebanciju pokušalo sa nekim drugim ljudima.

Pa, recite što bi Bosanci i Hercegovci mogli izgubiti? Ne bi zaista imali veće štete od one koje su već otrpjeli da idući put, umjesto Izetbegovića, Čovića, ili Dodika, glasaju za nekog Sejdića, ili Fincija. Ako neće glasati za Sejdića i Fincija, neka idu dovraga. Ima na svijetu strašnijih nepravdi od one koja se čini Draganu Čoviću koji, jadan i nevoljan, ne može ući u Predsjedništvo BiH, a posebno nam se ne sviđa zamisao da se zbog Dragana Čovića zamjeramo nekim savršeno nedužnim Šveđanima i Fincima.

Na koncu, ako se Hrvati u BiH stvarno doživljavaju tako diskriminiranima jer ih u najvišem tijelu vlasti BiH ne predstavlja Dragan Čović, ja ne znam šta bih drugo nego bi ih pozvao da dođu ovdje živjeti. Nakon gotovo tri desetljeća mučnog natezanja u kojem se prilike ni za milimetar nisu pomakle nabolje, pomislite na trenutak da bi hrvatskoj državi vjerojatno bilo mnogo jeftinije da se bosanskohercegovački Hrvati presele lijepo u Hrvatsku.

Čini se možda radikalno, ali nije. Stotine hiljada njih već se preselilo. Dao bih se okladiti da i Dragan Čović ima dva, tri komforna objekta na teritoriju RH u koje se sutra može useliti. Pa, evo, i Nino Raspudić je odprije nekog vremena tu. Svi se možemo udobno smjestiti i biti jednaki, da svatko, pa i luđak poput Zorana Milanovića, može birati i biti biran.

(Jutarnji list)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.