Priča Bošnjakinje i Srbina rastužila region! “Pravili smo se da je sve u u redu. Plakala sam, on je vješto gutao suze, sve dok nisam upitala da li me voli…”

Uncategorized

 

 

Naša ljubav je počela u ljeto 2019. godine. Upoznali smo se preko fejsbuka i odlučili da se nađemo.

Znala sam da je Srbin, on je znao da sam muslimanka, što se po imenima lako dalo zaključiti, ali nismo bili u nacionalističkom fazonu, ni on, ni ja. Iako sam ja iz Tuzle a on iz Brčkog, nije nam daljina bila neki problem jer Tuzla i Brčko nisu nešto daleko i relativno brzo se dođe. Pošto sam željela da ga što prije vidim, otišla sam ja kod njega, u Brčko. Nakon prvog našeg susreta, varnice su sijevale s obje strane. Isprva sam se malo bojala ali ništa strašno. Na našem prvom susretu koji se desio smo se samo zagrlili ali bez poljupca. Lijep, elegantan, namirisan, držao je ružu koju je iza leđa izvadio i poklonio mi ju. Vidjela sam u njemu velikog džentlmena. Nije prošlo dugo, otišli smo u restoran, tj. jedan poznati splav na Savi, u Brčkom.

Nakon izvjesnog vremena, počela je naša veza, ali počeli su i naši prvi problemi, ne našom krivicom. Isprva smo se krili a onda polako otkrivali preko zajedničkih fotografija na instagramu i fejsu. Svima je, na osnovu naših fotografija, bilo jasno da smo više od prijatelja. Kada sam odlučila da priznam mojima, majka mi je se doslovce uhvatila za srce, otac je bio vidno šokiran ali bez neke posebne gestikulacije!

“Pa dobro sine (otac me tako zvao), šta je sad to?”, “LJUBAV”, sa uzvikom, ali drhtavim glasom sam odgovorila!

“Znam da je ljubav, ali to ti je zabranjena ljubav, znaš li ti da smo ratovali protiv Srba, zar da mi sutra rađaš četnike?”

Sva skrhana, od bola, tuge zbog onoga što čujem, nisam imala odgovor, samo sam zajecala i izašla da se isplačem!

Nakon tog dana, atmosfera u našoj kući se promijenila iz korijena. Nisam imala očekivanu empatiju i razumijevanje.

Majka mi je nedugo, nakon toga, otišla kod ljekara, ljekar joj je rekao da joj je zdravstveno stanje (pritisak, krv, jetra, šećer, masnoća) u katastrofalnoj situaciji i da pod hitno mora da pojača količinu lijekova.

Otac nije bio do te mjere skrhan, ali je bio pribraniji. Kada sam se nakon te situacije našla s momkom, sličnu mi je situaciju ispričao i kod njega. Moje srce je lupalo kao nikad prije, mutio mi se vid, nisam više znala gdje sam. Izgubila sam orjentaciju. Smeta im što sam muslimanka, i ne bi se mogli pomiriti da im ja rađam unučad! Sjedili smo, ćutali par minuta. Gledala sam u jednu tačku dok su mi suze kao iz kabla lile. Plakala sam, ali on je vješto krio suze izdajice, ne zadugo. Gutao je suze, nije se dao da mu na oči krenu, sve dok ga nisam tiho, jecajući upitala da li me i dalje voli. U tom trenutku više nije mogao da izdrži i zaplakao je kao malo dijete, krijući lice svojim šakama. Zagrlili smo se, shvatili smo da naša veza, na ovakav način, neće još dugo trajati, ali smo i dalje neku nadu jedno drugom uljevali. Njegovim smeta što sam muslimanka, mojim smeta što je on Srbin. Njegovim smeta da im muslimanka rodi unučiće, mojim smeta da, kako mi je otac rekao, rađam četnike, što je totalni apsurd.

Kada smo se posljednji put vidjeli, sjedili smo pored rijeke Save. Pravili smo se kao da je sve u redu a nije. Znali smo da je to zadnji put da se vidimo ali niko od nas dvoje nije htio da prizna to. Pričali smo o svemu, prolazili su minuti, sati… kako se približavala veče, sve je teže bilo da priznamo ko će prvi reći da je kraj. Serija poljubaca, zagrljaja a srce nam puca. Meni duša hoće da izađe od muke! Pravimo se kao da je sve u redu a nije, nije, nije, prokleto nije u redu! Kidamo se iznutra! Odlučili smo da se rastanemo kao da ćemo se uskoro opet vidjeti. Tako je i bilo. Nismo govorili a razumjeli smo se sve, kao da smo jedno drugome čitali misli. Kada sam došla kući, noćima nisam spavala. Pila sam tablete za smirenje. Dio moje rodbine me je podržao a dobar dio ne. Osuđivali su me, počevši od roditelja, preko tetaka, dajdži, amidža… čast i hvala onima u kojim sam imala podršku

I tako…

Voljela sam ga i još uvijek volim. Zajedno smo sanjali, voljeli, borili se, trpili… Znali smo da živimo u teškoj situaciji, znali smo da je Balkan sve samo ne povoljno mjesto za ljubav, naročito multietničku, ali vjerovali smo da možemo promijeniti, ne Balkan, nego svijet! Ja sam muslimanka, on je Srbin, za većinu naroda, nemoguća ljubav.

Eto, jeste srećni, nacionalisti, političari, radni i paradni narode ovog nesretnog Balkana? Čestitam vam na tome što ste ubili jednu ljubav! Danas sam dobro, nisam ga zaboravila i vjerovatno ga neću nikad zaboraviti. Nisam mogla da se borim protiv svih, možda protiv rodbine i prijatelja bih mogla, ali nisam mogla protiv roditelja, nisam mogla protiv majke i oca… zato ću tu cijenu sama da platim, samo ja znam kakve muke sam imala i kakve ću vjerovatno imati.

Možda ćemo se, mili moj, voljeti u nekom drugom životu, ako se rodimo negdje gdje žive sloboda i ljubav, za razliku od Balkana!

 

Amela

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.